We never change
Sjedeci i besposlicareci, razmisljam o nekim stvarima iz proslosti. Nista bitno, samo poneke glupe sitnice kojih se sasvim slucajno sjecam. Kad sada gledam na njih, divim se tome kako jedna mala odluka moze povuci za sobom gotovo cijeli ostatak zivota. Bacivsi slucajno pogled kroz prozor vidjela sam veliko dvoriste i djecu koja se igraju. Ucinilo mi se sve to jako simpaticno, i tako sam uspjela nagovoriti dedu da kupi stan bas tamo. Da, tamo gdje sam upoznala puno zaista dragih ljudi koji su me svojom potporom iznenadili. Istih ljudi koji su me velikim dijelom formirali kao osobu. Ljudi koji su u stanju srusiti i vratiti mi vjeru u prijateljstvo u tako kratkom vremenu.
Jedini nacin napredovanja je taj da se ne vezes, kaze mi on. Nevezanje se mora odnositi na sve pozitivne i negativne stvari, ljude, uspomene. Izgleda tako mudro i zadovoljno svojim zivotom da duboko u sebi znam da je to istina. Vanjstina se tome, naravno, pokusava oduprijeti. Kako zaboraviti sve lijepo? Nisu li lijepe uspomene glavni izvor energije za trenutke kada se osjecam lose? Jesu, nastavlja on zatim, ali to je krivo. Izvor energije trebas postati ti sama sebi. Tek tada ces biti na pravom putu prema osjecaju srece i ispunjenosti. Zasto imam osjecaj da ce mi trebati otprilike 70 godina da uspijem shvatiti te tako jednostavne i smislene recenice?
70 godina kako bi zaboravila na dobar osjecaj voznje biciklom po padini. Sve one smijesne situacije koje me nasmijavaju i mjesecima kasnije. Male sitnice koje cine dan ljepsim, poput necjeg osmjeha ili nove majce. Ljude koji su vidjeli najgore od mene, a i dalje me vole. Poljupce na ljetnoj kisi. Imam li uopce zelje za tim?
And I wanna fly and never come down
And live my life and have friends around
We never change, do we? No, no.
We never learn, do we?
13.03.2007. u 01:20
Komentari (13) | Isprintaj | Link | ^
jedan s puno tema..
Sto se to dogada samnom? Prije sam znala da je jedini nacin da mozda ostvarim ono sto zelim taj da u to nesto ulozim zaista cijelu sebe. Da se trudim najvise sto mogu, ne razmisljam o mogucem razocaranju i kada dode do odlucujuceg trenutka ucinim najbolje sto mogu. Danas pred svakim ciljem vidim i mogucnost neuspjeha. Onda zastanem i pitam se vrijedi li uopce rizika i sto ce biti ako se razocaram. Na kraju, ako se uopce odlucim krenuti prema tom cilju, cinim to nekako traljavo i s upola manje energije i entuzijazma...
Prije sam svu svoju energiju ulagala u nesto korisno, danas tu energiju okrecem protiv same sebe i neprestano se borim protiv nekakvih losih raspolozenja.
Jedno vrijeme svog zivota sam cak bila zadovoljna samom sobom, svojim zivotom i krugom ljudi medu kojima se krecem.
Sada se opet trazim, u odjeci, glazbi, stavovima i ljudima cije mi drustvo odgovara.
* * *
Danas je bio neki cudan sat yoge na kojem smo u jednom trenu slusali – Morcheebu. Doslo mi je cak i da pocnem pjevusiti. Zapravo je bilo dobro, a svakako bi bilo bolje da se nisam usred stoja na glavi pocela smijati nekakvoj svojoj zamisli. Bilo je otprilike kao u onom filmu 'A book of love', samo sto je tamo zena plakala, a suze su joj se slijevale niz celo.
* * *
Prozivjela sam svoje valentinovo. Dobila ruzu po prvi puta u zivotu. Probala caj od brusnice koji tako dobro mirisi. I najvaznije, vratila vjeru u nastavak veze. Ipak je sve dobro, naravno ako se oboje potrudimo u isto vrijeme. 
* * *
One mlijecne kifle iz panpeka su nesto najbolje sto sam jela u zadnje vrijeme. Jos uvijek osjecam taj dobar okus u ustima..
* * *
U zadnje vrijeme previse napadno gledam u ljude. Ne znam zasto, ali uvijek se prekasno sjetim da oni vide kada ja blejim u njih i da im onda bude cudno. I to radim posvuda, pocevsi od autobusa kada detaljno analiziram ljude koji sjede okrenuti na suprotnoj strani (a ima ih zaista cudnih), pa zatim nastavljam po tramvaju gledati male dvanaestogodisnjakinje koje su nasminkane vise nego ja, a vrhunac bude u skoli, gdje me ljudi naprosto fasciniraju. Ajde, barem imam neku zabavu.. 
P.S. Posvadala sam se s onom glupom tetom knjiznicarkom iz druge smjene.. 
17.02.2007. u 22:50
Komentari (10) | Isprintaj | Link | ^
Rukavica (part one)
Sve ovo je ovdje zbog Borisa.. Trebala bih sada napisati 5 stvari koje niste znali o meni. Isprva mi nista nije padalo na pamet, ali na kraju se nisam mogla odluciti izmedu njih par za tu petu stvar, pa sam ih napisala deset 
i zato ce doci u dva dijela.. Slijedi prvi dio:
-Zanimaju me sve one cudne i znanstveno nedokazane stvari; stari kineski, indijski i japanski rituali i tradicije, uvjerenja.. Naravno, ne zanimaju me dovoljno da bih se bacila na istrazivanje istoga, ali ponekad, kada odlucim na etici odrzati referat o reikiju se zaista potrudim pronaci sto vise opisa i dokaza. Pa ipak, ta znatizelja me je i potakla na to da pocnem ici na yogu i zavrsim reiki..Inace mi je Boris stavio bubu u uho s onim razgovorom da svaki put kada netko umre izgubi 21 gram. Ne mogu prestati misliti na to, isto kao i na astralno putovanje, o kojem mi je takoder on pricao. Jednog dana bi voljela zaista dobro raditi yogu, istraziti reiki dovoljno da mogu pomoci sebi i ljudima do kojih mi je jako stalo i, naravno, otputovati tamo da vidim sve te stare hramove i sveta mjesta. Nekako u glavi smisliti je li sve to s reinkarnacijom tocno ili ne.. Mislim da ce mi ta postignuca (ako ih uopce bude) puno pomoci u daljnjem razumijevanju svijeta oko sebe.
-Obozavam more i vodu opcenito, ali ipak nikada u zivotu nisam bila u Dalmaciji. To je zato sto svake godine ljetujemo u istom mjestu; prije je to bilo blizu Pule, a sada je blizu Poreca. Posto ipak 10 mjeseci moram provesti u Zagrebu, svakodnevno se usrecim s par lijepih slika mora i plaza koje pronalazim na internetu. Mozda je to sve povezano i s time da sam po horoskopu riba? Haha.. Ma salim se, nema to nikakve veze. Jednostavno volim onaj osjecaj slobode koji mi pruza voda i najradije bi se po cijele dane namakala u moru. Osim kad ima meduza jer se njih panicno bojim. A kada mi je zaista zaista los dan, zamislim se kako lezim u onoj lezaljci izmedu 2 drveta, citam neku zanimljivu knjigu i osjecam miris mora. 
-Svirala sam klavir 8 godina. Zapravo je sve pocelo dok sam bila jako mala i odjednom pozeljela svirati nesto s tipkama. Cinilo mi se bas super stiskati ih i slusati razne zvukove. Da bi me se rijesila, mama mi je kupila neki mali sintesajzer. Ali ja sam naucila note i pocela po njemu 'stiskati' na veliko. Onda joj je jedna zena savjetovala da me upise u glazbenu jer mi zaista dobro ide.. Ljubav prema 'stiskanju' je nekako nestala otkako sam dobila svoju profu iz klavira. Sjecam se da se u prvom razredu glazbene na mene toliko derala da sam se rasplakala. A onda se pocela cuditi sto mi je. 
Tako da sam ja zbog nje i svoje lijenosti svirala sve manje i manje. No nije sve bilo tako crno. U meduvremenu sam otkrila teoriju i zaista dragu profesoricu koja mi je sve tako lijepo objasnila da je to bila milina. I tako sam zavrsila na teoretskom odjelu u srednjoj skoli, zbog cega sam jedno vrijeme cak i svirala bubnjeve. I na kraju sam odlucila – ispisati se. Otisla sam bez pozdrava..
-Volim prirodne znanosti. Ljubav se rodila u osnovnoj skoli i to zbog moje lijenosti. Shvatila sam da je kod takvih predmeta potrebno vecinom samo slusati na satu i tu i tamo zapamtiti koju formulu, dok je za drustvene potrebno redovito uciti ili barem provesti cijelu noc prije testa pred knjigom. Sada kako idem u srednju skolu nekako je od svega toga ostala samo kemija, koju mozda odem i studirati (lijenost je lijenost, a ja imam direktan upad). Ali to jos nije sigurno.
-Mrzim imati nesto na nogama. Da mogu i da vani nije stalno hladno, najradije bi hodala bosa. Ovako si to priustim samo po ljeti, kada uzivam u toplini zemlje ili ceste pod mojim stopalima. U meduvremenu si nabavljam lijepe carape kako bi se barem malo odobrovoljila kada ih moram navlaciti na sebe. I hodam bosa po stanu, dok netko u pozadini vice 'nemoj bosa po plocicama!' 
13.01.2007. u 16:29
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
News
Eto, napokon imam novi dizajn koji mi se cak i svida.. Kazem 'cak' zato sto mi je do sada vec troje ljudi pokusalo napraviti dizajn koji bi mi se svidio, ali sam ja uvijek nesto prigovarala. Na kraju su, naravno, svi odustali..
Sto se jos zanimljivoga dogodilo u proteklih nekoliko dana? Eto jedne veceri me sestra zamolila da vratim dvd u videoteku.. Usput sam to sve spojila sa setnjom psa, pa sam covjeku samo dodala film i izasla van jer psa nisam imala gdje zavezati. Prode od toga par dana, kad ono zovu nas doma iz videoteke da izvolimo vratiti dvd. Sestra im objasni da sam ja to vratila i to nekom covjeku. Oni su zatim njoj objasnili da oni taj film nigdje nemaju i da dodem oko 10 navecer kako bi to sve razjasnili. Dosla sam i na srecu je opet bio taj covjek kojem sam prije dodala dvd; odmah me prepoznao i rekao mi da sam vratila film u krivu videoteku.. Uputila sam se zatim u pravu videoteku pitajuci se hoce li se smilovati i ne naplatiti mi kaznu.. Nazalost, nije mi se posrecilo. Zivcana zena iza pulta mi je objasnila da moram platiti 75 (!!!) kuna kazne.. I sada sam jos uvijek ljuta zbog toga.. Ponekad mi dode da budem odvjetnica samo zato da mogu hodati okolo i govoriti ljudima da cu ih tuziti. Jer taj film nije bio kod mene; zasto bih onda trebala placati neku zakasninu za njega?! Bas glupo..
I tako, pocela sam opet ici na yogu. Malo mi je sada to sve cudno jer sam ponovno na pocetku, nista ne mogu napraviti i samo se pokusavam izvuci iz svega. Ali valjda ce i to biti bolje..
A sada idem, platiti zlocestoj teti tih 75 kuna.. 
10.01.2007. u 20:45
Komentari (4) | Isprintaj | Link | ^
It's just tears and rain..
Ponovno nista ne valja.. Odluka koja je donesena nije u skladu sa mojim nadasve sebicnim i egocentricnim ciljevima, pa pronalazim novu priliku za biti tuzna. Kao i uvijek, naravno. Ponekad se zaista pitam je li sve u redu samnom. Mogu li biti sretna u komadu dulje od mjesec dana bez svih ovih emocionalnih kriza? Veselim se necem kao malo dijete vec tjednima, da do toga na kraju nebi ni doslo.. Pa naravno, uvijek bude tako kada me jedna ideja dugo pokrece. Pred sam kraj propadne i ja padam u depresiju. Najbolje je uopce se ne nadati. Tako se barem mogu izbjeci ovi grcevi u trbuhu, suze koje jednostavno ne mogu zaustaviti. A nitko ih ne smije vidjeti.. 
* * *
Zasto je tako prokleto hladno? Mrzim zimu.. Svi oni americki filmovi sa sretnim obiteljima u meni stvore sliku da tako nesto ipak postoji. Pruzaju mi neku toplinu oko srca koja sa zavrsetkom filma odlazi. Ostaje misao o krivoj odluci i moje suze. Ali nitko ih ne smije vidjeti..
* * *
David Gray neprestano tugaljivo pjeva 'This year's love'; pjesma mi odzvanja u glavi dok gledam kako kisa pada i cini mi dan jos sivijim. Zasto neke stvari shvacam tako osobno? Napokon, ne mogu to vise drzati u sebi. Suze.. I svi ih vide.
18.12.2006. u 23:53
Komentari (6) | Isprintaj | Link | ^
Razocaranje..
Znate li kakav je to osjecaj kada ocekujete nesto od nekoga, a to se ne ostvari? Nazovete prijatelja radi utjehe, ali na kraju dobijete prijekor. Odete u grad napokon kupiti onu majicu o kojoj vec danima sanjate i shvatite da su zeljenu boju vec prodali. Pozovete starog prijatelja na kavu i shvatite da vasi zivotni putevi vise nisu isti..
Razocaranje. Bol koju osjecate zbog toga sto se vase ocekivanje nije ostvarilo. Ponekad imam dojam da bih, kad bih morala opisati svoj zivot u samo jednoj rijeci, odabrala bas ovu. Imam prevelika ocekivanja. I od sebe i od drugih. Sa sobom se najcesce znam nositi, ali razocaranja koja mi drugi nanesu me shrvaju. Vracaju nazad u depresiju. I ponovno stojim sama, kao nekada davno. Razocarana sam. Osjecam se kao da sam potpuno sama na cijelom svijetu, i to samo zato sto netko nije ostvario moja ocekivanja. I tako svaki put ispocetka.
Kada ocekujem iznenadenje, njega nema. Kada ga pak treba biti, naslutim sve vec puno ranije pa ga opet nema. U zadnje vrijeme ocekujem samo malo paznje, ali ne mogu dobiti cak ni to. Na kraju sve zavrsi mojom tugom do koje uopce nije trebalo doci. A druge osobe cak ni ne shvate sto se dogada unutar mene.
Otprilike godinu dana sam bila zavidna ljudima koji uspjevaju napraviti oko sebe stit, obrambeni mehanizam koji ih zatvara unutar njih samih. Stit koji im omogucava da unutar sebe vode mnogo bitki, a se to na njima uopce ne poznaje.
Sada, kad sam napokon i sama uspjela postici slicno, ne mogu reci da sam sretna. Prije su drugi sami naslutili da nesto nije uredu pa smo to i rjesili, a sada sama donosim odluku zelim li uopce pokusati nesto rjesiti. I kada pokusam, dozivim razocaranje zbog kojeg iduci put bolje razmislim prije svega i odlucim ne uciniti nista. Koji je smisao svega toga? Sve se vise zatvaram sama u sebe, vecinu problema niti ne rijesim, i jos sebe uvjeravam da sam sada jaca nego sto sam prije bila.
A ja sam samo – razocarana. Povrijedena. I tuzna.
03.11.2006. u 23:54
Komentari (6) | Isprintaj | Link | ^
...
Zeljela sam napraviti neki uvodni post za pocetak skolske godine. Obznaniti svijetu svoje odluke (kojih cu se vjerojatno drzati ravno 10 dana) i zazeljeti svima puno srece i zivaca. Kako iz tih mojih zelja nije ispadalo nista konstruktivno, odlucila sam se za jednu drugu, takoder vjecnu temu.
Prijateljstvo.
Sto li je to uopce, koliko traje? Kako znati je li neko prijateljstvo pravo za nas? Zele li nam prijatelji uvijek dobro ili ipak u svemu gledaju i svoju korist?
Neki kazu da sam se promjenila. Isto to i ja njima mogu reci. Svojih promjena nazalost nisam toliko svjesna da bih znala reci jesu li one zaista tako negativne kao sto kazu. Mozda i jesu.
Ne zelim svu krivicu prebaciti na drugu stranu jer smatram da je, isto kao i za dobar odnos, i za razorenje istog potrebno dvoje.
Svi mi svakim danom grijesimo. Prijatelji su oni koji su spremni trpjeti nase greske i mane iako su ih jako dobro svjesni. Ali isto tako, prijatelji bi trebali biti nama samima glavni razlog nasih pozitivnih promjena. Tako bar ja vidim stvari.
Ne mogu ne biti tuzna sto sam izgubila bliskost sa jednom zaista dragom osobom, sto je sve otislo u toliko negativnom smjeru da se vise ni nema smisla truditi. Ponekad se uhvatim kako razmisljam o tome sto bih mogla uciniti da se barem malo priblizimo starom. Tada me s druge strane doceka sada vec potpuno hladna osoba i shvatim da je prekasno. Jedino na sto se mogu osloniti su lijepe uspomene. Bezbroj malih stvari oko kojih smo se razumjele na potpuno cudan nacin. Vrlo cesto slicni stavovi o ljudima. Puno gluposti zbog kojih sam ju toliko voljela..
Hvala ti na tim ugodnim vremenima. 
05.09.2006. u 19:24
Komentari (8) | Isprintaj | Link | ^
Odluka..
Kako znati ide li neka veza u pravom smjeru? I postoji li uopce pravi smjer? Idu li sve veze u istom smjeru? Vise mi nista nije jasno.. Jednom davno mi je jedna mudra zena rekla da kad smo stvarno sretni ne razmisljamo o tome zasto smo sretni niti koliko ce to trajati. Samo uzivamo u trenutku. Zasto js onda cijelo vrijeme analiziram? Nakon dugo vremena stvarno jesam sretna. Pronasla sam sve ono sto sam mislila da nikad necu naci. Vise mi nista ni ne treba.
Upravo zbog toga sto sam svjesna da na ovom svijetu ne postoje dvije takve osobe, cesto se uhvatim kako analiziram neki razgovor. A ne zelim to vise raditi. Jer jedini nacin da to stvarno potraje i da svaki put osjetim vecu srecu nego prosli put je da se opustim i prestanem se bojati tko zna cega.
Zato ovim postom svecano obecajem da cu od sad jos vise poraditi na tome. Odlucila sam se cijela otvoriti, pa sto bude, bude. Drzite mi fige.
02.07.2006. u 15:08
Komentari (4) | Isprintaj | Link | ^
Beautiful day..
Dugo sam razmisljala kako da najbolje opisem svoje trenutne osjecaje. Na kraju sam shvatila da ja to ne mogu. Nikad mi nije islo pisanje. Zato sam odlucila ovdje umjesto mojih rijeci staviti rijeci iz jedne pjesme. One najbolje odgovaraju.
I could stay awake just to hear you breathing
Watch you smile while you are sleeping
While you're far away and dreaming
I could spend my life in this sweet surrender
I could stay lost in this moment forever
Every moment spent with you is a moment I treasure
I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Lying close to you feeling your heart beating
And I'm wondering what you're dreaming
Wondering if it's me you're seeing
Then I kiss your eyes and thank God we're together
And I just wanna stay with you
In this moment forever, forever and ever
I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
I don't wanna miss one smile
I don't wanna miss one kiss
Well, I just wanna be with you
Right here with you, just like this
I just wanna hold you close
Feel your heart so close to mine
And stay here in this moment
For all the rest of time
Don't wanna close my eyes
Don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
Cause I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Don't wanna close my eyes
Don't wanna fall asleep, yeah
I don't wanna miss a thing.
Nadam se da cu se jos dugo moci tako osjecati.
17.06.2006. u 22:37
Komentari (8) | Isprintaj | Link | ^
Pjesme su krive za sve
Cijeli ovaj vikend pokusavam se oduprijeti tim sjecanjima i razmisljanjima o proslosti koja mi neprestano naviru. Sve je pocelo mojim slusanjem cd-a od abbe. Zanimalo me kako sve to zvuci zajedno, zeljela sam dobiti jedan cjelokupni dojam o njima. Naravno, dosla sam i do pjesme Waterloo. Iako sam svjesno uspjela potisnuti tu sliku u svoje sjecanje, moja podsvijest ju je cijelo vrijeme cuvala. Tako sam se cudno osjecala kad sam opet cula tu pjesmu. Opet sam bila tamo. Bila je noc. Dan svete Ane ili tako nesto. Mislim da ima veze s nekim svecem, ali nikad se nisam bas raspitivala o tome. Puno ljudi koji su se dosli zabavljati. Moja prijateljica koja nikako nije mogla shvatiti zasto odjednom zelim prekinuti nasu tradiciju jedenja cevapa na taj dan. Ostali dragi ljudi koji vise nisu znali kako izaci na kraj samnom, pa su mi jednostavno lagali kako bi me privremeno usrecili.
I ja. Izgubljena, depresivna. Nisam znala sto radim tamo. Ali nisam znala ni kuda zelim ici, sto raditi. Znala sam da laze, ali ipak se jedan mali djelic mog mozga nadao da je to mozda istina. Naravno da nije bila. Sve do tog dana sam polagano propadala u nekakvo crnilo, no jos uvijek su postojale sanse da se vratim natrag. No od tog dana sve je krenulo brze. Ja sam bila samo promatrac. Nikako nisam mogla shvatiti sto se to sve dogada oko mene.
Mozda bih sve to ipak uspjela potisnuti u sebi na jos neko vrijeme i ne pisati sada ovaj post. Ali onda sam ujutro otisla na jogu, sto je dodatno pojacalo moje emocije. Kako bih se othrvala tom naletu, prespavala sam gotovo pola dana.
Onda se odjednom pojavio Luka s jednom lijepom pjesmom. I iako je nova, podsjetila me na jednu staru. Cak je i autor isti. Sjetila sam se ponovo bolnice i svega sto je onda bilo.
Sad kad gledam na sve to ne mogu vjerovati da sam si dopustila toliko negativnog u sebi. Bit ce da ipak sazrijevam. I ucim na vlastitim greskama. Nadam se da sam izvukla dovoljno dobre pouke da bih mogla dalje.
Hvala vam svima sto ste bili u to vrijeme uz mene.
04.06.2006. u 23:12
Komentari (6) | Isprintaj | Link | ^
Jedan iskreni..
Evo bas sam u zadnje vrijeme primjetila kako mi je pocelo smetati dosta stvari kod drugih ljudi, pa sam odlucila to ovdje ispucati. Svakodnevno ih promatram kako se jako trude dati drugima neku zamisljenu sliku o sebi, i sve mi to postaje jako smijesno.
Gledam ih.. Vidim nju kako se sve vise udaljava od mene. Shvacam da vecina nasih interesa nije zajednicka, pa cak smo i karakterno dosta razlicite, ali ipak je ona meni iz mnogo razloga draga. Tesko mi je samo tako stajati i promatrati kako sve rjede razgovaramo. A ne znam sto drugo uciniti. I da znam, vjerojatno nebih nista ucinila jer me strah.
Gledam zatim drugu, kako pokusava ostaviti dojam na osobu koja joj se svida, praveci se da je slucajan zagrljaj samo posljedica trenutne euforije. Iako ja znam da nije. Takoder mi je preostaje nista drugo nego i dalje samo to promatrati. Inace bi se vjerojatno pocelo misliti da sam ljubomorna i slicne neistinite stvari.
I gledam nju, kako duboko u sebi nosi puno kompleksa zbog izgleda i tko zna cega jos. Umjesto da se pokusa suociti s njima, ona ih lijeci na potpuno krivi nacin. I pritom unistava druge.
On.. Cudan je. Pokusava ostaviti dojam cvrste osobe, cool tipa i ne znam sto sve jos. No ipak, otkud mu pravo da mi govori takve stvari? I sve to sto je izreceno u sali, ja ipak shvacam ozbiljno. Jer kaze se da u svakoj sali ima pola istine. I zasto je ljudima uopce tako tesko smisliti salu a da ne bude na tudi racun? Naravno, kad se ja smijem njemu, i to radi potpuno bezazlenih stvari, odmah se osjeca ugrozeno i ponovno mi nesto spusti.
Zatim cijela prica s njim.. Nakon vise od godinu dana kakvog-takvog prijateljstva, on to sve baca u vodu. Ne, nije bilo savrseno. Bilo je jako tesko. Ali bas zbog toga bi se trebalo zainatiti i truditi se dalje. Ne pustiti da sve samo prode. Ili barem pozdraviti u prolazu, mislim da barem to zasluzujem.
I njih dvoje. Znam da ce se doticni prepoznati u ovome, pa zato moram naglasiti da ovo nije kao neko pljuvanje po njima. Moj stav prema njima je i dalje isti. Samo ovaj put na glas kazem neke stvari..
Gledam ih kako svijet previse mjere prema sebi. I kad, nekim cudom, osoba ne spada u taj standard, kazu da je cudna. Mozda i je. Ali jesu li se ikad zapitali da je ta ista osoba cudna mozda jos 5% ljudi, a oni su cudni jos 85% ljudi? I kako sad odrediti tko je zapravo cudan?
Naravno da svi promatramo svijet prema svojim kriterijima. Imamo pravo proglasiti nekoga cudnim, biti zli u svrhu rjesavanja kompleksa, pronaci nove prijatelje sa slicnijim interesima. Nitko nam to ne moze zabraniti. No ipak, ponekad treba stati i zapitati se jesu li nasi kriteriji stvarno dobri. Stojimo li mi stvarno jos uvijek iza njih, ili ih vise ni ne mozemo argumentirati drugim ljudima. Trebamo li mozda, kako odrastamo, pomaknuti tu i tamo taj prag tolerancije prema drugim ljudima. Razmislite..
30.05.2006. u 20:40
Komentari (6) | Isprintaj | Link | ^
nakon dugo vremena..
eto mene opet.. planirala sam jos puno prije napisati neki post al prvo sam isla na rab, a onda jos u italiju. to sve me toliko iscrpilo da jadna nisam mogla nista pisati.
u italiji je bilo ok. tokom izleta sam shvatila da ja zapravo ne volim ici na izlete. nije mi ovo bio prvi put da sam dosla do tog saznanja al sada sam za promjenu shvatila i zasto. jednostavno imam previse stvari koje moram popraviti na sebi da bi mogla normalno funkcionirati u drustvu. prije sam ih godinama ignorirala, ali sada se malo po malo trudim i radim na njima. to sve ide jako polako.. i onda me svaki put ponovno sokira kad se nadem okruzena sa 4 razreda. previse ljudi za mene. previse vremena i situacija.. premalo mjesta za moje prave osjecaje. kad god mi se desi nesto sto me pogodi nemam odredeno vrijeme za preci preko toga; moram to rjesiti odmah na licu mjesta sama sa sobom. moram biti sposobna 2 dana zakopavati u sebe sve te stvari kako nebi poludjela. tesko mi je to..
na srecu, kraj skolske godine samo sto nije tu i onda napokon dolazi ljeto..
nazalost sada sam preumorna za bilo kakav suvisli post, ali zato obecajem da cu jednog dana sjesti za komp i napisati sve sto je bilo na rabu. a do tada 
22.05.2006. u 20:59
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
My travel, my friend
Danas sam se nakon puno bezuspjesnih dogovora odlucila otisnuti putem Siska. Shvatila sam da je vec stvarno postalo glupo sto stalno izbjegavam taj odlazak, a put do tamo traje samo 1h ( i to vlakom). A i cijela povratna karta ne kosta bas previse. Iako nisam imala pojma kako bi trebala izgledati stanica za Sisak, dogovorila sam se s frendicom kojoj sam zapravo isla da stane nasred stanice i mase. Na srecu je samnom u kupeu sjedila jos neka cura koja je silazila u Sisku, pa sam joj rekla da me obavjesti gdje je to. Na kolodvoru od Siska ne da nije bilo nekog tko mase i ceka me, nego nije bilo gotovo nikog osim nas 10ak ljudi koji smo izasli iz vlaka. A tako je bilo i kasnije dok smo se doticna frendica i ja setale i radile krug po Sisku. Nije sad da sam ocekivala neku metropolu poput drugog Zagreba, zapravo zadnji put kad sam bila tamo je bilo jos jako davno u osnovnoj skoli; ali ipak.. Neke ulice su bile skroz prazne..
Nakon nekog vremena shvatile smo da smo zahvaljujuci vjetru koji puse na koso skroz mokre, pa smo se zaputile put njene kuce.
Ostatak dana proveli smo u razgovorima, radenju narukvice, gledanju nekih filmova na TVu i slicnim aktivnostima.
S njom se druzim jos od svoje.. hmm.. mislim sedme ili osme godine. Provodim s njom 12 sati dnevno svako ljeto ( onih drugih 12 prespavam). Ona je osoba koja me u isto vrijeme fascinira svojom jednostavnoscu i kompliciranjem nekih sitnica. Pred njom mogu biti ono sto jesam, pa makar bila u svom najboljem ili najgorem raspolozenju. Lijepo je znati da imam nekog takvog u zivotu.
Uvijek kad pomislim na nju sjetim se nasih urnebesnih zajednickih trenutaka. Recimo ono jednom kad smo se navecer usuljali na trampolin i mislili da nas nitko nece vidjeti.. Aha.. Odnekud se stvorio cuvar trampolina, a mi smo bili unutar one mrezice i nismo mogle izaci van.
I sto mi je najbolje kod nje, u takvim situacijama ona ne posizi kao sto bi to napravili neki drugi ljudi. Ona samo stane i zajedno samnom pocne umirati od smijeha. 
( Za one koje zanima – na kraju smo ipak uspjele pobjeci cuvaru.)
Iako nam se neki stavovi ne podudaraju, nakon jednog vrlo dugog razgovora s njenom mamom shvatila sam od kud joj i da zapravo tu ne mogu nista nego se pomiriti s tim. Isto kao i sa svim njenim zutim minutama ( u zadnje vrijeme ih je sve manje). Shvatila sam jos davno da je istinito ono ako se ne mozes rjesiti nekoga, pridruzi mu se. Dok je bila mala znala mi je par dana pjevati pripjev jedne pjesme.. Tada me vec boljela glava od toga, ali kad danas napravi nesto u tom stilu, ja joj se pridruzim ( pa makar to ponekad znacilo leci se nasred igralista za minigolf i derati se iz sveg glasa).
Toliko optimizma koliko ona ima, ja vjerojatno necu imati nikad. Pa cak ni tad. Jednostavno ne vidi onu drugu stranu zivota. Ona je osoba kojoj ja dodem u bolnicu kad saznam da ima secernu bolest i onda ona mene tjesi ( da, znam da sam grozna).
No ipak, kad mi u zivotu zna “zagustiti” i postati lose, sjetim se neke anegdote i postane mi bolje. Npr. kad se vozila na biciklu i proganjala ju je neka osa pa je odlucila baciti bicikl nasred ceste i odtrcati.. Ja sam se skoro upišala iza dok sam to gledala.
Kroz druzenje s njom shvatila sam da niti jedan odnos nije savrsen, ali da se nekim kompromisima i ustupcima sa obje strane moze puno poboljsati. Shvatila sam da jos uvijek postoje ljudi koji vide svijet kroz samo roze naocale. I da je tako mozda i bolje.
01.05.2006. u 01:54
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
Lijep dan…
… je bio danas. Od ukupno 7 skolskih sati ja sam bila na samo 3.. 
Uskoro je drzavno iz kemije i moram priznati da me hvata panika. Prosle godine je sve bilo tako dobro, jednostavno sam znala da znam i da ce sve super zavrsiti. Ali ove godine i sama vidim koliko jos imam rupa u znanju, a nisam sigurna hoce li mi 18 dana biti dovoljno za skuziti sve to. Kako je tu cijelo vrijeme jos i skola, testovi i ispitivanja, sve to dodatno pogorsava stvar.
Trenutno se svjesno nalazim u situaciji da moram birati zelim li proci s 5 ili biti dobra na drzavnom. Ove godine na zalost nemam vremena i energije za oboje. A kako i inace mrzim donositi odluke, pa makar bile i sasvim glupe poput one hocu li uzeti ovakvu ili onakvu rozu majcu 
, ne osjecam se nimalo ugodno. Nadam se da ce ipak sve to dobro zavrsiti, makar mi trenutno ne pada na pamet kako..
K tome mi je stalno na pameti jedan decko. Bas je slatki…. Saznala sam prije od njega da mu se vec dugo vremena svida jedna cura i da joj je za Valentinovo poklonio ruzu. Nakon toga sam ga probala zaboraviti. Ali nekako – ne uspjevam… Kad ga vidim na hodniku, odmah mi je dan ljepsi. Prije sam se nadala da ce se mozda desiti nesto na izletu u Veronu, ali ne zelim si davati lazne nade. Ako nesto bude, super; a ako ne, opet super jer cu ici u Gardaland again..
Pri samoj pomisli na Gardaland i Veronu sjetim se svih onih lijepih trenutaka koje sam provela tamo prije 2 godine s curama iz glazbene. Osim sto smo na natjecanju uvjerljivo osvojili prvo mjesto, imala sam prilike primiti Juliju za sisu ( makar sam zaboravila sto sam pozelila u tom trenu), upoznati hrpu Amerikanaca i provesti cijeli jedan dan u Gardalandu sa predobrim drustvom.
Bilo je tako zabavno.. Vlakovi smrti su prepredobri, ali ipak mi se najvise svidjelo sve sto je imalo veze s vodom. Naravno da sam mislila da se iz prvog reda u kanuima najbolje vidi pa sam cijeli dan bila mokra, ali sta sad.. Na greskama se uci. Ovaj put mislim da cu se sjesti u drugi red. Tko zna, mozda se doticni nade u prvom redu.. Da Tihana, samo se ti nadaj….
U skoli je sve nekak cudno zbog te mature za prve razrede. Meni je ionako svejedno jer sam nasrecu krenula ranije u skolu, pa sam tako to izbjegla; ali zato sam negdje procitala kako su sad profesori zabrinuti jer je to na neki nacin i ocjenjivanje njih, njihovog dobrog ili loseg obavljanja posla. Mislim ipak da je jedino pozitivno u cijeloj toj novoj izmisljotini to sto se 3 dana necu morat buditi u pol 7 nego koji sat kasnije…
I kako da se sad covjek ne veseli?
Puse svima koji su se uspjeli probiti kroz ovaj zbrckani post.
27.04.2006. u 00:40
Komentari (8) | Isprintaj | Link | ^
Rebirth
Da, danas. Odlucila sam ne poslusati tude savjete. Ne poslusati sto govore svi dragi ljudi koji tvrde da me poznaju. Odlucila sam poslusati sebe.
Nakon razgovora koji je bio prilicno bez teme sam mu uspjela reci.. I stvarno mi je drago zbog toga. Rekla sam mu odredene stvari koje su me vec neko vrijeme izjedale iznutra. Znala sam da necu moci samo prijeci preko njih. Znala sam da cu kad-tad ipak napraviti po svome. Da to nisam napravila, postajala bih sve nezadovoljnija i zabrinutija. Nebih mogla dalje napredovati u svom razvoju jer bi bila jos uvijek zauzeta prosloscu. Stvarima koje sam zeljela reci ali nikad nisam. Stvarima koje su mi pale na pamet kad je vec bilo ucinjeno. Kad je bilo prekasno.
Ali sada, danas, ja sam ih rekla. To je bilo ono sto sam zeljela i za sto sam vec izvjesno vrijeme cekala priliku. No palo mi je na pamet da te prilike nikad nece biti, osim ako ju ja ne pokusam sama stvoriti. I uspjela sam. Stvorila sam je. Rjesila sam jednu bitnu stvar u svom zivotu. I tek sada mogu dalje.
Osjecam se tako slobodno. Kao da stojim na vrhu neke visoke planine i promatram krajolik u daljini. Mogu vidjeti, razmisljati. Slobodno disati. Vikati i urlati dok me grlo ne zaboli. Trcati po livadama, ili sivim gradskim cestama. Ionako mi je svejedno.
Jer znam da sam uspjela. Krenula sam na svoj put ka sreci. I lijepo mi je na njemu.
21.04.2006. u 00:56
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
Sretno dijete
Ovo dobro raspolozenje u kojem sam trenutno proizaslo je nakon cjelodnevnog druzenja s Borisom i Lukom. Posto prosli put kad sam bila u njihovom novom stanu jos gotovo nista nije bilo namjesteno, jedva sam cekala trenutak kad cu ponovo doci tamo i promatrati promjene. I odusevila sam se! Stan i dalje nije u potpunosti namjesten, ali zidovi su stvarno dobro pofarbani. Zuta boja kojom je obojana blagovaonica daje tom prostoru neku vedrinu. Lukina siva soba nije skroz po mom ukusu, ali kad god pogledam njegovo osmjehnuto lice shvacam da se tome veseli poput malog djeteta, pa sam onda odmah i ja sretna radi njega. Borisova zelena nijansa, s kojom on nazalost nije zadovoljan, meni je apsolutno prekrasna. I puno je bolja od one listopadne boje koja je tamo trebala biti. Boja djeluje bas smirujuce i osvjezavajuce.
Tokom gledanja jednog od mojih najdrazih crtica – Potraga za Nemom i smijanja glupoj ribi Dori koja ima samo kratkorocno pamcenje brinula sam se (kao i uvijek u takvim situacijama) da li se i njima taj film svida kao i meni, ili ga gledaju samo zato sto ga ja obozavam. Na kraju sam se odlucila prestati brinuti oko toga i uzivati u slicnostima izmedu mene i doticne Dore (znam da nije za pohvalu, ali eto..).
Na putu kuci razmisljala sam o tome koliko sam sretna sto postoje takve dvije osobe koje mogu gnjaviti kad nemam sto drugo raditi ( ili imam, ali mi se stvarno neda). Ili ih iznenada nazvati i predloziti da dodu k meni s notama pa cemo svirati klavir. Ili satima pricati o glazbi, ljudima iz skole i o malim sitnicama za koje sam mislila da postoje samo u mojoj glavi. Da, stvarno sam se iznenadila kad mi je Boris rekao da i on kad pogleda u nebo vidi one male tockice koje vidim i ja.
Lijepo je to. Uz njih ponovo mogu biti dijete. Igrati se s balonom u obliku stupa u neke sitne sate nasred Budimpeste. Samo ovaj put nisam ono malo i zbunjeno dijete, usamljeno dijete.
Kad sam s njima prozivljavam neku bolju verziju mog djetinjstva. Poput paralelnog svijeta.
Uz njih postajem sretno dijete.
20.04.2006. u 00:09
Komentari (3) | Isprintaj | Link | ^
zaMKa
Tokom cijelog zivota ljudi dolaze i prolaze. One koje otidu tesko je zaboraviti. Tesko je ne sjetiti se barem povremeno svih lijepih zajednickih trenutaka. Tesko je ne sjetiti se dugih telefonskih razgovora o raznim glupostima, dopisivanja usred noci.
Tesko je izgubiti prijatelja.
Jos je teze prihvatiti bolnu cinjenicu da te osobe vise nema. I da je vise nikad nece biti. Mozda se ponovno nadete u snovima, ali u stvarnosti nikad.
Tada se treba prisiliti ici dalje u zivotu, ustrajati. Ne dopustiti da gubitak voljene osobe utjece na nas. Jer tako je to u danasnjem svijetu.
Ali ponekad, zna se pojaviti neka sitnica, glupost, koju povezemo s tom osobom i tada se nademo ponovno na pocetku.
Tesko je ponovno graditi svijet ako izgubis vrlo vazne dijelove temelja. Dijelove prema kojima si prilagodavao cijelu gradevinu. Sebe.
Od njegovog odlaska pocinje jedno novo razdoblje – tisina. Telefonski pozivi se prorijede, vise na mobitel ne dolaze takve poruke. Poruke podrske ili samo komentari odredene situacije. Sve utihne…
Tesko je shvatiti da vise nema osobe koju mozes nazvati bilo kada samo radi misljenja, komentara. Nema oslonca koji ce te slusati cak i onda kad sam shvacas da nisi u pravu.
Trazenje novog oslonca je jako tesko. U tim trenutcima uvijek trazimo neku slicnu osobu, ali na kraju se uvijek sve svodi na to da takve osobe u nasem zivotu vise nece biti. Jer svi smo mi jedini i neponovljivi.
Danas jos uvijek ne znam trebam li na sve to gledati kao na vrijedno iskustvo ili ruznu uspomenu. I to se pitam svaki put kad ga sretnem. Sve one kratke trenutke u kojima se nasi pogledi ponovno spoje. Iako sve traje samo nekoliko sekundi, za mene je to kao vjecnost. A na tome ce i ostati. Razgovora vise nece biti. Sve one misli koje nikad nisam uspjela podjeliti s njim i dalje ce ostati zatvorene u meni. Zauvijek.
Odlazak. Gubitak. Bol. Sjecanja koja se vise nikad nece obnoviti.
To je jedino sto mi je ostalo.
17.04.2006. u 18:50
Komentari (11) | Isprintaj | Link | ^